Božić na jeziku bluesa

Zvuči kao zgodna dosjetka, no čini se da je Eric „Slowhand“ Clapton u svojoj polustoljetnoj karijeri ostvario sve osim prigodnog božićnog albuma – formata koji je u davna vremena, šezdesetih, bio stvar stvaralačkog, a ne samo komercijalnog izazova. Poput mnogih iz njegove (rebelijanske) generacije, ni njegovu autorskom rukopisu nije bio stran izazov spiritualnog – dovoljno se sjetiti arhivskog klasika Presence of the Lord u grupi Blind Faith. Dakako, radosni, blještavi i raznježeni ugođaj Božića zahvaća mnogo šire od njegovih duhovnih ishodišta i religijskih uvjerenja i upravo od toga – od univerzalne ideje o blagdanu kao pozivu na zajedništvo – Clapton polazi na svojem, kako je pozdravljen još u ljetošnjoj objavi za tisak, „prvom albumu te vrste u karijeri“, Happy Xmas.

Božićni album Erica Claptona

U prigodnom videodokumentarcu Clapton objašnjava kako se album tematski formirao gotovo slučajno: „Prije negoli se projekt pretvorio u božićni, namjeravali smo jednostavno snimiti ‘običan’ album, posve neopterećeni datumom izlaska. Radili smo na nečemu što nije imalo poseban oblik. Sređivali smo snimljeni materijal, i tek se tada iskristalizirala ideja o tematski zaokruženu božićnom albumu.“

No svaka, pa i božićna, Claptonova vizija ukorijenjena je u bluesu, premda je u četrnaest novih, profinjeno i toplo produciranih izvedbi Slowhand zahvatio i drukčija područja. Primjerice, Silent Night teče u ležernom reggae (!) ritmu, a Xmas in my Hometown obojena je country-nijansama – no slušatelja ništa (osim podnaslova In Memory of Avicii) ne može dovoljno pripremiti na subverziju koju je svojoj staroj publici priredio izvedbom Jingle Bells. Već i sama predodžba o Claptonu kao gorljivom EDM-sljedbeniku i poštovatelju nedavno preminule švedske zvijezde žanra, zvuči... pomalo bizarno? Ipak, slušajući u cjelini stari obožavatelji neće ostati razočarani: albumom ipak dominira nostalgičan, senzibilno izveden dvanaesttaktni blues vješto ugrađen u božićne standarde u rasponu od White Xmas do Have Yourself a Merry Little Christmas.

Bio je to gotovo rutinski dobar završetak godine za veterana koji se odavno izborio za svoju poziciju – no kakva je inače bila glazbena 2018?

Svjetska suvremena glazbena scena već je dulje toliko razmrvljena i lišena jasna žanrovskog fokusa da je sve teže pronaći nedvosmislene odgovore na pitanje koje se postavlja svakoga prosinca: kakvu smo godinu ostavili iza sebe? Uzmemo li kao temeljnu mjernu jedinicu format albuma kao zaokružene kreativne cjeline i posljednje brane raznim fragmentiranim načinima slušanja i konzumiranja umjetnosti (Spotify, Deezer i drugi streaming servisi), bit će mnogo lakše razlučiti presudne trendove u minuloj diskografskoj godini.

Liste najboljih albuma 2018. ovih dana preplavljuju specijalistički tisak, portale, tiskane, online magazine i renomirane dnevne novine – od Rolling Stonea i Pitchforka do Guardiana. Premda su one, kao i obično, tek odraz specifičnih uredničkih ukusa i trenutnih procjena – koje dakako, ovise i o žanrovskoj profiliranosti sastavljača – takve će rang-liste ipak poslužiti kao solidan pokazatelj svjetskih zbivanja.

Dakako, Claptonova generacija koja je karijere razvila 60-ih i nešto poslije – nema potrebe slijediti trendove. Paul Simon i Joan Baez snimili su vrlo nadahnute albume: Simonov In The Blue Light svojevrsna je rekonstrukcija arhivskih predložaka, a Baezova je na Whistle Down A Wind ponudila tipičnu kombinaciju folk-osjećajnosti i zdravorazumskog promišljanja tmurne svakodnevne društvene zbilje. Ry Cooder potpisao je album dostojan pedesetogodišnje reputacije (Prodigal Son), a David Byrne veoma dobar multimedijalni projekt American Utopia – s kojim je održao najbolji nastup na prošlom InMusic festivalu – svjetla reflektora uvijek su uperena na trendsetere, one koji pretkazuju blisku budućnost.

Ako je mainstream-rock odavno izgubio primat, tko ga je (dakako, osim hipnotičke masovnosti EDM-a) naslijedio? Sudeći prema oduševljenim osvrtima i medijskom učinku to bi mogla biti generacija samosvojnih ženskih pjevačica kao što su Mitski i Janelle Monae. Njihovi albumi (Be The Cowboy, odnosno Dirty Computer) razotkrivaju svojeglave autorice koje su vlastitu ekscentričnost ugradile u visokotehnologiziranu produkciju koja briše, zamagljuje i demolira granice između indie-popa, plastičnog r’n’b-a, electro-funka, synth-popa i modificiranog, neuništivog hip-hopa. Oba albuma visoko su pozicionirana na gotovo svim relevantnim listama najboljih ovogodišnjih izdanja, jednako kao i dragulj u kruni džezerskih crossover-izdanja Heaven and Earth kalifornijskog saksofonista Kamasija Washingtona. On također pridonosi etabliranju nove paradigme koja otvara drukčije, sofisticiranije horizonte, ukorijenjene u tradiciji, ali (kao što naglašava većina recenzenata) „otvorene prema budućnosti“.

Primjerice, u novom ženskom kantautorskom pismu sve polazi od tradicije, ali je sve podređeno i otklonu od te iste tradicije, ili barem poigravanju sa žanrovskim stereotipima. To vrijedi i za samosvjesne country-zvijezde, od kojih je iznova ove godine zablistala Kacey Musgraves albumom Golden Hour. Dodamo li njima klasne indie-rock-kantautorice kao što je Cat Power (koja se vratila na scenu odličnim albumom Wanderer), dobivamo nove argumente u prilog tezi o 2018. kao godini u kojoj su glazbenice mlađe generacije na svim stranama žanrovskog spektra redefinirale svoju poziciju, prodrijevši dublje u mainstream. Prema ocjeni kritičara Chrisa Whitea, Wanderer je album „koji govori o tome kako razviti i očuvati vlastiti identitet u kontekstu nesigurnog, nemirnog svijeta podložna konstantnim promjenama.“ Čini se da je ta tvrdnja lako primjenjiva u kontekstu cjelokupne ovogodišnje ženske produkcije.

Govoreći o suvremenoj pop-estetici, dominacija ženskih vokala lako se može prepoznati i u domaćoj glazbi, osobito u postavama poput Detour i Mangroove, čiji su recentni albumi (TourDetour i Srce) bitan doprinos onomu što bi se, u nedostatku prikladnijega naziva, moglo označiti kao raspjevani urbani retrošik.

Osobito je impresivna Željka Veverec, koja džeziranoj pop-estetici tandema Mangroove daje artikuliranu kristalnu čistoću. S druge strane, Gina Damjanović pokazala se kao dostojna zamjena Maji Posavec, što je Detouru (kao što se vidjelo na velikom koncertu u Domu sportova) pripomoglo u konačnoj transformaciji u imaginativan, ležeran pop-sastav organskog zvuka, s tekstovima koji ih pozicioniraju na pola puta između rafinirane, nostalgične, eskapističke razbibrige i društvenih komentatora. U godini u kojoj je Goran Bare posve razočarao s Nuspojavama, a Edo Maajka isporučio točno ono što se od njega očekuje (Put u plus), malo pop-eskapizma koncem razmjerno uspješne 2018. nikomu neće škoditi.